DA NAM ŽIVI ŽIVI RAD:

A gdje smo tu mi?

Izleti, roštilj, logorske vatre, druženje, gitare, puno pića i hrane, paljenje guma… Što se nekad dobro slavilo…

‍

ŠTA SMO TO UOPŠTE, TAKO SLAVILI?

Čini se da smo odavno svi zaboravili šta je suština praznika rada.

Tri osmice – to je bio zahtjev radnika sa velikog protesta, davne 1886.

8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.

Ovako raspoređeno, čini se idealan omjer i sada teško dostižno.

8 sati radimo, učimo, napredujemo, stvaramo i sjajno bi bilo da možemo dovoljno i da zaradimo.

8 sati odmora neophodnog da bi mogli održati produktivnost i dobro zdravlje.

8 sati samo za nas. Vrijeme za kulturu, lično usvršavanje, čitanje, bioskop, pozorište...

‍

A GDJE SMO SADA U ODNOSU NA OVE ZAHTJEVE IZ 1886?

Može se reći, da bi nam možda i danas dobrodošao neki protest širih razmjera. Rijetko ko danas radi samo 8 sati, to često ide na 10 i više, o vremenu za sebe da ne govorimo. Mnogima je posao postao smisao, žive da bi radili. Ne radi se samo o egzistencijalnim razlozima, naprotiv, kroz posao se dokazujemo i potvrđujemo svoju vrijednost. Na posao usmjeravamo svoju energiju i fokus, jer često nemamo hrabrosti da se bavimo drugim segmentima svog života.

I ŠTA SE DEŠAVA KADA TAKVA PRAKSA TRAJE NEKO DUŽE VRIJEME?

Radimo po 10 do 12 sati, ali i kad završimo formalno završimo, tu ne prestaje naš angažman. Posao nosimo kući. U početku, dobrovoljno, da se dokažemo. Nekada zato jer nam se i sviđa. Lijepo je imati osjećaj, da si potreban/a, da bez tebe ne mogu, da te non-stop zovu. Laptop, telefoni, tableti, notifikacije koje stižu, popodne, uveče, vikendom… Poslu ne vidimo kraj. Taman jedno završimo, ispada nešto drugo hitno i neodložno. Mi sve važniji. Ali i sve umorniji, iscrpljeniji, napetiji, nezadovoljniji, vremena nizašta. Više nam se ne sviđa, da toliko radimo, sada bismo malo i smanjili taj ritam. Međutim, ne ide to tako lako. Polako se kreira se opšta atmosfera, gdje se stalno takmičimo, „još ovo i još ovo da se završi, pa ćemo onda laganije“…to nikad ne dolazi. Moramo da održimo tempo stalne uključenostii dostupnosti. Dobijamo poruke „mogu bez nas i ako nećemo mi, hoće neko drugi“. Imamo nadređene koji nas pritiskaju, koriste do maksimuma, kolege koje su pod pritiskom kao i mi, pa savako malo i neki konflikt. Znači, konstantni stres i napetost.

Zdravstveni radnici bi rekli da je to put u nešto, što je prije par godina, kvalifikovano i kao zvanični medicinski poremećaj, prouzrokovan poslom koji pojedinac obavlja. Sindrom sagorijevanja ili burnout.

Svjetska zdravstvena organizacija burnout sindrome opisuje kao stanje prouzrokovano hroničnim stresom na poslu.

Neki od glavnih simptoma izgaranja su nedostatak sna, manjak energije i iscrpljenost, problemi s varenjem, visok krvni pritisak, dekoncentrisanost, povećana mentalna distanciranost od posla, smanjena profesionalna efikasnost.

Među simptomima su prisilno razmišljanje o poslu i izvan radnog vremena, smanjena potreba za društvenim kontaktima i nedostatak vremena za poslovne, ali i obveze privatne prirode. Konstantni umor, pad imuniteta, učestale glavobolje, bolovi u leđima ili mišićima, promjene u apetitu, poremećaji spavanja…

Znak za alarm je i ako osoba ne uspijeva da se opusti ni vikendima, a ni na godišinjem odmoru.

Znači i onih 8 sati posla je progutalo i ostalo vrijeme. A mi sve bolesniji i nezadovoljniji.

Vjerovatno se mnogi pronalaze. Ovo je postala neka nova normalnost.

Pošto danas više nisu aktuelne revolucije kao sa kraja 19. vijeka, zašto ne bismo mi sami pokrenuli svoje male revolucije, u cilju sprečavanja burnouta i svih drugih poremećaja zbog prekomjernog upliva posla u naš život?

ŠTA MOŽEMO DA URADIMO ZA SEBE?

Budimo odgovorni prema sebi- aktivno se bavimo svojom karijerom- vodimo računa kako nam je na poslu, kakve imamo odnose, kako se prema nama ponašaju, da li volimo to što radimo, da li smo zadovoljni. Nezadovoljstvo je alarm, da istražimo i nešto mijenjamo.

Radimo na sebi- razvijamo i usvajamo nove vještine koje nam pomažu da imamo više opcija, da budemo fleksibilniji i tako smanjujemo stres. Što više znamo, lakše obavljamo svoje zadatke, ali sa druge strane, lakše se odlučujemo i da napustimo posao koji nas iscrpljuje i da tražimo novi koji će nam više odgovarati.

Postavimo granice- svima pa i sebi. Naučimo da kažemo NE i prihvatimo da ne moramo sve. Niko nije nezamjenjiv, to na žalost najčešće, naučimo na teži način. Kada nas isluže i odbace. Ili kad se razbolimo. Ne mora tako.

Vrijeme za sebe- hobi, čitanje, boravak u prirodi, druženje... ne samo da značajno smanjuju nivo stresa, već nas pune energijom i pomažu da ravijemo otpornost na neprijatne situacije. Pune nas prijatnim osjećaima, mimo posla.

Ljubav- volimo sebe, svoju porodicu, partnere, prijatelje, kućne ljubimce... Ljubav je najači antistres lijek. Ljubav nas podsjeća da postoji život i pored posla. Vraća nas na pravi kolosjek.

‍

‍

Nije rad stvorio čovjeka, kako smo učili, već je čovjek stvorio i sam rad. Dao mu toliki značaj i počeo sebe da procjenjuje i vrednuje kroz njega, zar ne?

Ako je tako, onda čovjek, tj. svako od nas, ima moć da to i mijenja. Jer mi smo mnogo više od naših poslova i karijera. Mi smo ljudi, a ne mašine.

8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati za sebe!

Srećan nam praznik rada!

‍

‍

‍